Naš sugrađanin Rade Vlaisavljević danas zdravo i čilo gazi kroz svoju 95. godinu. Verovatno je jedan od najstarijih žitelja Zrenjanina i jedan od nekoliko živih svedoka Drugog svetskog rata.
Iako je od tog strašnog događaja prošlo 74 godine deda Rade se seća svakog pa i najmanjeg detalja kako iz detinjstva tako i onog ružnog što mu se dešavalo tokom rata i što čovek najčešće želi da zaboravi i potisne. Rade Vlaisavljević rođen je 1923. godine u Banatskom Karađorđevu, a pored njega u porodici je bilo još četvoro braće i 2 sestre. U Žitištu je izučio krojački zanat, a početak rata zatekao ga je kao osamnaestogodišnjaka i člana SKOJ-a.
Nekoliko puta je pukim slučajem izbegao hapšenja, a ratni put vodio ga je kroz Bosnu gde je na ratištu ranjen i zarobljen. Od tada počinje njegova zarobljenička, a ubrzo i logoraška golgota od „Zvezdare“ u Beogradu pa sve do Grafenberga.
Gospodin Vlaisavljević svoje uspomene delio je samo sa svojim najbližima i nikada do sada nije javno pričao o svom ratnom putu. U ovom intervjuu doznajemo kako je dočekao Drugi svetski rat, te kako je u nekoliko situacija pukom srećom izbegao smrt.
Rade Vlaisavljević sa ćerkom Brankom
U njegovoj priči nijednog jedinog trenutka ne provejava mržnja prema nekoj naciji bilo nemačkoj ili nekoj drugoj. U svakom čoveku kako onda tako i danas gleda samo čoveka sa svim dobrim i lošim osobinama. Tako je i tokom rata i svojih muka sretao i dobre i loše ljude, a zapamtio je sve ono što su mu, koliko god to čudno zvučalo za rat i zarobljeništvo, dobro učinili. Tako je i na kraju rata znao sa punim poštovanjem da se ophodi prema nemačkim zarobljenicima i te dobre stvari im vrati dobrim. – Sve to, deda Rade nam otkriva u svojoj priči.