Ove godine je šećernom repom u Srednjem Banatu zasejano 3611 hektara. Uslovi za razvoj ove kulture bili su pogodni, pa je repa dobro rodila. Prinosi se kreću između 60 i 70 tona po hektaru. Stručnjaci kažu da bi ratari ove godine od svih kultura, najveću zaradu trebalo da ostvare upravo na repi.
Poljoprivrednik Predrag Vukov pod šećernom repom ima 11 hektara.
“Ova godina je odlična za proizvodnju šećerne repe. Od proleća, što se tiče setve, pa tokom čitave vegetacije što se tiče i rasporeda padavina i sunčanih dana, za šećernu repu je bilo idealno. Moja repa je još na parcelama, nisam je izvadio, ali planiram uskoro to da uradim. Nisam radio procenu prinosa, niti analize na digestiju, tako da za sada nemam saznanja kakav će rod biti, ali kako sada izgleda ja sam zadovoljan. Kada budem izvadio repu i kada šećerana bude odradila analize, tek onda ćemo videti šta je stvarno, ali ovo kako je za sada – obećava“, kaže Vukov.
Prinosi repe 60-70 tona po hektaru
U Srednjem Banatu je ove godine šećernom repom zasejano 3611 hektara. Sa parcela sa kojih je repa izvađena, podaci pokazuju da je prinos između 60 i 70 tona po hektaru.
“Naravno da kao i uvek rezultati variraju, što zavisi od tipa zemljišta na kojem je repa sejana. Od oko 230 hiljada hektara oranica u Srednjem Banatu, mi imamo 50 pocenata kvalitetnog zemljišta, tu spadaju černozem i livadska crnica, a 50 procenata su zemljišta lošije produktivnosti, poput ritske crnice ili ritske smonice i svi ovi tipovi ako su zaslanjeni spadaju u lošija zemljišta. Potpuno je drugačija situacija ako neko seje na ritskoj crnici repu, čega na sreću nema tako mnogo kao nekada, a drugi seje na černozemu. Okvirno prinosi variraju od 60 do 70 tona po hektaru, govorim uvek o naplativom prinosu koji se svodi na 16 procenata šećera. Mi imamo standard koji se papirološki nije menjao 15,5 procenata šećera, ali su šećerane pre nekoliko godina uvele svoj standard od 16 procenata i niko im u državi ništa neće ili ne može. One su dosta taj kriterijum pooštrile. Proizvođači su nekako najčešće prijavljivali prinos od 65 tona, a što se sadržaja šećera tiče od 13 do 17 procenata. Ipak, najčešće je 16 – 17 procenata, što je prilično dobro, jer mi često imamo problem upravo sa tim malim sadržajem šećera, bilo da je on posledica žestoke suše ili mnogo padavina u jesen kao što je bilo prošle godine. Prosto se dešava da se upijanjem velike količine vode razredi šećer. Količinski izražen u kilogramima on je i dalje tu, ali kada se odredi procenat, onda on jako opadne što ne valja”, objašnjava Ilija Bjelić iz Poljoprivredne stručne službe Zrenjanin i dodaje da se proizvođačima plaća prinos šećera.
“To se dobija množenjem prinosa korena sa sadržajem šećera. Međutim, kod naših proizvođača je ostala ona stara navika da im nekako najvažnije ispada sadržaj šećera, što je pogrešno. Uvek treba u dva pravca da se radi i da sadržaj šećera i da prinos korena budu visoki. Da li na sreću ili na nesreću prinos korena više učestvuje u ukupnom prinosu šećera, tako da je nekako važnije da mi ostvarimo veći prinos korena. Prošle godine su problemi bili zbog mnogo padavina u jesen i zbog male digestije, ove godine na sreću tih problema nemamo. Padale su dve kiše, sada u toku vađenja, ali obe su bile 10-20 litara, što je malo ako uporedimo sa nekih 100 litara prošlog avgusta. Isto je toliko palo i u oktobru, malo manje u novembru prethodne godine”, kaže Bjelić.
Duži period vegetacije – veći prinosi
Ove godine proizvođači su vrlo rano počeli da vade šećernu repu.
“Mi smo već u avgustu krenuli sa vađenjem repe. Ranijih godina je najranije vađenje bilo septembra, a najvećim delom u oktobru, mada se prenosilo i u novembar. Valjda su se ljudi uplašili padavina i onda su počeli jako rano da vade repu. S jedne strane je to dobro, a sa druge loše. Što se tiče organizacije rada, savršeno je jasno da je bolje ranije osloboditi njivu za naredni usev ako se seju ozimi usevi poput pšenice, ječma… Na kraju krajeva, ako se seju jari usevi ranije će se poorati zemljište. Sa stanovišta prinosa repe, to je loše zbog toga što i u septembru i u oktobru repa i povećava prinos korena i povećava sadržaj šećera. Znači šećerna repa sve do trenutka dok srednje dnevne temperature ne padnu na 6 stepeni celzijusovih ili dok neki jači mraz ne nastupi raste, povećava i masu i sadržaj šećera. Jedan od najlakših puteva da prinos šećera povećamo jeste da se repa ranije seje i/ili kasnije vadi tj. da povećamo period vegetacije odnosno period od nicanja do vađenja. Zamislite sad kako to utiče na prinos kad neko dva meseca ranije izvadi repu od nekog uobičajenog roka, jer su već prvih dana avgusta vadili, a trebalo je da raste avgust, septembar i oktobar. Međutim, ja nikome ne sugerišem kada da vadi repu, jer bi svako trebalo da zna koju mehanizaciju ima na raspolaganju, kolika je udaljenost parcela od puta, jer je jasno da što je parcela bliža tvrdom putu, što je manja površina, što je bolja opremljenost mehanizacijom to će lakše i brže obaviti čitav posao”, objašnjava naš sagovornik iz Poljoprivedne stručne službe Zrenjanin.
Jedan od problema jeste i pojava truleži kod repe.
“Mi smo imali sreće da do sada nije mnogo truleži na korenu repe bilo. Ali, evo kako vreme odmiče sve se češće javljaju proizvođači da od vrha korena kreće trulež, što je naravno loše jer se sve te repe ako ih sonda prilikom uzorkovanja uhvati, računaju kao primese, dakle odbijaju se od one ukupne težine. I ne samo to, ako ima puno primesa šećerana ima pravo da odbije prijem te repe tj. da traži da se ručno prebere repa, što se u sušnim godinama dešavalo. To je veliki gubitak vremena i veliki trošak. Svim proizvođačima koji primete da im se povećava procenat trulih repa, a to se vidi po listu koji se osuši, predlažemo da tu repu što hitnije izvade. To je praktično jedina mera koja može da se primeni. Drugi problem je pojava bolesti. Oni koji sada već zanaju da neće repu izvaditi u narednih 20-ak dana trebalo bi da obave zaštitu od bolesti. Videli smo na terenu da su nekako repišta zapuštena, jer je cerkospora poput plamena list osušila. Prosto su se proizvođači opustili, misleći gotova je priča, ali nije. Cerkospora još mnogo može da uzme prinosa”, objašnjava Ilija Bjelić.
Transport repe veliki problem
Repa je dobro rodila, a najveći problem proizvođačima sada predstavlja to što moraju da čekaju kamione kojim će njihova repa biti transportovana do šećerane.
“Vađenje dosta brzo ide, tim pre što nema mnogo kiše, ali je prevoz problematičan, jer se on, mogu reći, skoro iskuljučivo vrši kamionima. Nekada su u nošenju repe učestvovali i traktori, a sada ne. Domaćini nemaju taj prevoz i čekaju da šećerana napravi raspored odvoženja. Ako se repa izvadi i ostavi na neku prizmu, to je jako loše. Zbog visokih tempeartura gubitci su veliki. Voda isparava, disanje se obavlja pa se šećer troši. Za nekoliko dana prinos može da se smanji i za nekoliko procenata. Mi predlažemo pravljenje prizmi tek kad srednja dnevna temperatura padne ispod 10 stepeni, a naravno i onda bi trebalo što pre sa prizeme repu odneti”, kaže naš sagovornik.
Od repe ove godine najveća zarada
Od svih ratarskih kultura najveću zaradu proizvođači bi ove godine trebalo da ostvare od šećerne repe.
“Šećerna repa ove godine ostvaruje sa tih 70 tona po hektau ukupan prihod preko 300 hiljada dinara – 4,8 dinara puta 70 tona to je 330 hiljada dinara i da uzmemo da je trošak održavanja parcele i sejanja 1000 evra, oko 120 hiljada dinara, onda oko 200 hiljada dinara ostaje čiste zarade po hektaru. Čak da uzmemo otežavajuću okolnost to što se na repi više radi, opet mislim da ove godine kada su visoki prinosi i suncokreta i pšenice i kukuruza da šećerna repa nema premca. Računica kod kukuruza pokazuje da je oko 200 hiljada dinara ukupan prihod, troškovi su 600-700 evra, znači da mnogo manje ostaje nego na repi. Ona je uvek najprofitabilniji ratarski usev. Čak i uslovima bez navodnjavanja se to dešava, a većina naših parcela se ne navodnjava”, kaže Ilija Bjelić.
Predrag Vukov ove godine nema unapred ugovorenu proizvodnju.
“Ja sam slobodno sejao repu, nemam ni sa kim ugovor. U ovoj proizvodnoj godini nije teško pronaći kupca zato što je velika potražnja za šećernom repom, male površine su posejane i onda šećerane traže šećernu repu. Cena se svake godine, prilikom potpisivanja ugovora, ko potpisuje ugovor sa šećeranom zna. To je 350 evra po vagonu plus pdv. Šećerane uvek izlaze sa tom cenom uoči setve. Tokom zime oni imaju radnike koji obilaze proizvođače i ugovaraju proizvodnju. Ako vi ugovarate proizvodnju šećerne repe uoči setve tu proizvodnje nema, to mora mnogo ranije da ugovori. Praktično već sada počinju da spremaju sebi teren za sledeću godinu“, kaže naš sagovornik.
Ipak, pre dve godine proizvođači su imali loše iskustvo.
„2014. je bila velika površina pod šećernom repom posejana i onda je došlo do smanjenja cene. U momentu pred vađenje sve šećerane su, bez obzira što smo imali validne ugovore sa njima, smanjile cenu repe kroz aneks. Bukvalno su ucenile proizvođače, ako ne potpišu taj aneks o smanjenju cene da će im repa ostati slobodna. Tada je bilo posejano oko 85000 hektara repe, a repa je i dobro ponela. Šećerane su u tom momentu imale ogromnu količinu sirovine i bukvalno im ta sirovina nije trebala i onda nisu imali drugog izlaza nego na taj način da se prekalkulišu, da smanje cenu. Sve zavisi od godine do godine. Prošle godine je bila mala površina posejana, jer je prethodne cena bila mala, pa su mnogi proizvođači odustajali od šećerne repe“, kaže Predrag i dodaje da je od svih ratarskih kultura šećerna repa najzahtevnija.
„Šećerna repa je takva kultura koja zahteva proizvođača od proleća do jeseni, nije kao pšenica, kukuruz, suncokret da mi u maju završavamo svoju proizvodnu godinu što se tiče zaštite, obilazaka parcela. Ovde ste do vađenja obavezni i što se tiče zaštite od bolesti i da obilazite svoje parcele. Ljudi neće da je seju jer zahteva mnogo više rada. U kukuruzu imate jedan, eventulano dva tretmana, a u šećernoj repi minimalno sedam onda je sve jasno. Veća su ulaganja, ali bi trebalo da donese i veće prihode“, kaže naš sagovornik.
Koliko će repe sejati naredne godine odlučiće tokom zime.
„Sagledaćemo setvenu strukturu pa ćemo videti za koju ćemo se površinu opredeliti, koju površinu ćemo na proleće sejati“, kaže Predrag.
Posle repe sejati kulture koje zahtevaju manje vlage
Budući da će ove godine repa biti dosta rano izvađna sa parcela, proizvođači na njima mogu da rade i jesenju setvu, koja uskoro treba da počne.
“Mi računamo da će prvih dana oktobra biti sav posao gotov što se tiče vađenja šećerne repe. Proizvođači mogu čak i pšenicu i ječam da poseju. Ali ako razmišljamo drugačije, šta u slučaju da bude suša sledeće godne, onda recimo tu dolaze u obzir usevi koji imaju dubok koren ili koji imaju malu potrebu za vodom. Ako govorimo o jarim usevima na prvom mestu je tu suncokret, koji ima izrazito dubok koren, a traži manje vode od soje i kukuruza. Svi ozimi usevi su poželjni da se seju posle repe, jer imaju pod jedan manji zahtev za vodom, a veći deo vegetacije provode u periodu jeseni i zime, kada ove zimske padavine veći deo njihovih potreba zadovolje”, objašnjava naš sagovornik.
U Poljoprivrednoj stručnoj službi Zrenjanin kažu da bi proizvođači možda i više slušali savete struke kada bi imali više novca.
„Rekao bih da mali broj ljudi koji sa nama sarađuje ne veruje u naše savete. Zašto bi i sarađivali ako nam ne veruju. Većina nema novca da to sprovede. Mi ih nekako jedva izmolimo da urade hemijsku analizu zemljišta da se ne đubri napamet i onda proizvođač dođe i kaže pa ja toliko novca nemam da kupim onu količinu đubriva koja je meni preporučena. Mi smo realni pa smo zadovoljni da makar neku količinu primeni, jer najgore je da ništa ne primeni. Govorim o đubrivima koja sadrže fosfor i kalijum jer se podrazumeva da azot uvek i svi koriste. Međutim, uvek postoji mnogo mera koje ništa ne koštaju, a ako ih sprovedu valjano mogu da doprinesu boljem prinosu. Ako se bilo koja mera izvede na vreme i kvalitetnije jasno je da će korist od nje biti veća. Na primer, ako govorimo o roku izvođenja, ko na vreme poore, ko na vreme pripremu i setvu obavi mnogo će bolje proći od nekoga ko kasni. Ne valja ni suviše ranije raditi, ali obično kasne”, objašnjava Ilija Bjelić.
Dok su u Zrenjaninu i Srpskoj Crnji radile šećerane u ovom regionu je pod repom bilo i do 15 hiljada hektara, a danas je gotovo pet puta manje. To samo potvrđuje činjenicu da je postojanje preradnih kapaciteta i te kako važno za razvoj poljoprivrede.