Heklani privesci, neodoljive male kreacije Tatjane Toškov, poslednjih meseci osvajaju društvene mreže. Beba Joda, Rasta Ovčica, Killer Rabbit, samo su deo društvanceta koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Od momenta kad su osvanuli na mreži, pomalo nepravedno su potisnuli u drugi plan, ništa manje zavodne pretke – igračke za prste.
Heklani privesci – neodoljiva družina koja osvaja na prvi pogled, stižu, rekla bih, iz neke lepše stvarnosti. Detinjastije, iskrenije i bezbrižnije. One definisane maštom, humorom i igrom. Tatjana Toškov je neko ko se prema njoj odnosi sa posebnim respektom, a sa svima nama je deli, izmedju ostalog, služeći se i heklicom.
HEKLANJE KAO ODMOR I OPUŠTANJE
Kada si i od koga naučila da heklaš?
Tanja: Heklanju me je naučila moja tetka Ana. Bila sam još devojčica, možda prvi razred osnovne škole, i ona mi je tada pokazala osnovne lančiće. To sam besomučno radila, ali dalje nisam htela da učim, nisam imala interesovanja. Stagniranje u tom smislu trajalo je do srednje škole kada su me zainteresovali klasični ručni radovi, stolnjaci, šeme, pa sam onda neko vreme radila to.
Kako bi opisala vreme popunjeno heklanjem?
Tanja: Kao odmor. Sve ono izmedju obaveza. Kada uradim sve što treba u kući i van nje, onda fino sednem, ušuškam se, uzmem hekleraj i heklam.
Da li je heklanje zahtevno?
Tanja: Meni nije. Medjutim, svakako zahteva dosta vremena. Nije teško, kao i kod svih drugih poslova, jednom kad ukapiraš kako da daš oblik nečemu, onda ti više ne treba ni šema ni model. Kreneš i radiš.
SVE JE POČELO SA FINGERPAPETSIMA
Kako je nastala prva heklana igračka?
Tanja: Inspiracija za prvu igračku mi je bila ćerka Mila. Tražila je dečka. Inače, na netu sam naišla na fingerpapetse i to mi je bilo jako interesantno pošto minijature obožavam. Oduvek sam volela sve što je sitno i onda je odatle sve krenulo. Prvo sam zabavljala Milu sa napravljenim igračkama, a onda su i druge mame tražile da im naheklam željene igračke. Jedno vreme je to lepo išlo.
Igračke za prste su se pokazale kao veoma interesantan vid animiranja dece. Tako su dospele i do nekih škola.
Tanja: Jeste. Jedna nastavnica iz škole „9.maj“ me je zamolila da joj isheklam likove iz priče „Deda i repa“. Napravili su mini pozornicu, svaki učenik je imao po jednu „ulogu“ na prstiću, a nastavnica mi je prenela kako su se beskrajno zabavljali.
PRIVESCI – OD UKRASA ZA KLJUČEVE I RETROVIZORE DO SLANJA PORUKA LIČNE PRIRODE
Fingerpapetsi su ustupili mesto privescima?
Tanja: Fingerpapetse više ne radim toliko. Trenutno su u fokusu privesci. Ljudi ih naručuju za ključeve, za retrovizor u autu, za klince, a i za poruke lične prirode. Tako su jednom zaljubljene ovčice završile na ključevima upravo verenog para. Drugi put je poprilično gabaritna prasica završila … negde. Nemam povratnu informaciju o efektu.
Kako se „radjaju“ likovi za priveske?
Tanja: Sami se stvaraju. To krene nekim svojim putem i onda usput menjam stvari. Vidim da je na nekom mestu interesantnije ako je šire, onda nastavim tako i na kraju ispadne kako ispadne.
A ispadne tako da se podjednako svidi svim generacijama, najrazličitijih interesovanja. Kako to objašnjavaš?
Tanja: Kao prvo, svi smo mi deca. Svi volimo da se nasmejemo, ja pravim takve stvari. Svi privesci imaju figurice koje su uglavnom zabavne ili su to likovi iz filmova, ali u nekom mom vidjenju.
ISPLATIVOST BAVLJENJA RUKOTVORINAMA ODREDJENA JE KUPOVNOM MOĆI I STANDARDOM
Koliko su po tvom mišljenju rukotvorine cenjene?
Tanja: Iz mog ugla posmatrano, rukotvorine su danas mnogo više cenjene nego ranije. Ručna proizvodnja se danas poprilično raširila.U tom smislu, reklo bi se da su one cenjene onoliko koliko i realno vredi neka stvar napravljena rukom. Medjutim, kupovna moć i standard uopšte odredjuje isplativost bavljenja rukotvorinama. Za mene je računica jasna, ne može se tu puno zaraditi. Ipak, suština je da sam ovo i počela da radim pre svega zato što volim da heklam.