Ratko Dimitrijevski na prvi pogled odaje utisak vrednog domara u zrenjaninskog vrtiću “Cvrčak“. Međutim, pored primarnog posla koji savesno obavlja, Dimitrijevski ima i izuzetan slikarski dar koji je godinama negovao uprkos nerazumevanju svojih najbližih i nemogućnosti školovanja.
Svoju ljubav prema slikarstvu pretočio je na zidove nekoliko vrtića, gde je naslikao motive iz dečijih bajki.
– Od ranog detinjstva sam počeo da crtam. U početku su to bili jednostavni crteži koji su vremenom dobijali ozbiljniji karakter. Kako sam rastao, isprobavao sam različite tehnike crtanja i slikanja, na različitim podlogama. I pored velike želje koju sam imao, nisam naišao na razumevanje svojih roditelja. Protivili su se mojim težnjama da upišem Akademiju, pa čak i srednju umetničku školu. Pod njihovim pritiskom upisao sam Poljoprivrednu školu, i završio je, ali se nisam odrekao slikanja, kaže Dimitrijevski.
Iako obavlja posao domara i ima definisano radno vreme, kaže da uvek nađe vreme za slikanje.
– Posao koji obavljam nije previše zahtevan, tako da ostaje dovoljno vremena za slikanje. Oslikao sam zidove ovog, kao i još dva vrtića, motivima iz bajki. Rađeni su uljanim bojama. Crteži u kotlarnici su rađeni grafitnom olovkom. Želeo sam da ulepšam svoj radni prostor. Među crtežima se nalazi i reprodukcija Moneove slike “Šljiva“, kaže naš sagovornik.
Kaže i da najviše voli da radi uljanim bojama. Slika na različitim materijalima, predmetima, pa čak i po rečnim školjkama. Takođe, dosta radi i na drvetu, s obzirom na to da su ikone veoma tražene.
– Imam dosta narudžbina. Najviše mi traže portrete i slike svetaca, kao i ikone koje su uvek aktuelne. Od prodaje slika ne może da se živi, bez obzira na obim posla. Možda akademski slikari to uspevaju. Ponekad je i teško naplatiti rad. Od umetnika se očekuje profesionalizam, a onda se očekuje i da plaćenje bude „amatersko“.