Miloš Radić: I u Srbiji i u BiH ljudi su okupirani istim strepnjama i dilemama običnog čoveka

Miloš Radić je zvanje veterinarskog tehničara stekao u Poljoprivrednoj školi u Zrenjaninu i Bijeljini. Nakon srednje škole završio je Pravni fakultet na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu. Rodom je iz Milića. Malog rudarskog mesta u Republici Srpskoj, koje se nalazi na magistralnom putu Beograd – Sarajevo. Trenutno je zaposlen u Direkciji za evropske integracije Bosne i Hercegovine na poziciji stručnog saradnika za poljoprivredu i okoliš u okviru Sektora za usklađivanje pravnog sistema BiH sa pravnim tekovinama EU. U vreme dok se školovao u gradu na Begeju Miloš je živeo u Domu učenika Angelina Kojić-Gina. O sećanjima na trenuke provedene u Zrenjaninu govorio je za portal I love Zrenjanin.

Kako i po čemu pamtite vreme provedeno u Domu učenika Angelina Kojić-Gina?

Vrijeme provedeno u Domu pamtim prvenstveno po velikoj disciplini koju sam tamo zatekao. Naime, o kom nivou discipline govorim shvatio sam nakon dvije godine provedene u tom Domu, kada sam se zbog određenih administrativnih prepreka mora prebaciti u Dom učenika u Bijeljini, i komparativne analize uslova u oba doma. Posebno mi je bila fascinantna izvjesna „tišina“ u jutarnjim časovima od 8 do 11 i popodnevnim od 14 do 17 časova u okviru koje je postojala obaveza nas domaca da učimo i završavamo svoje obaveze u vezi škole. Sjećam se redovnog buđenja u sedam časova, svakodnevne inspekcije soba i povečerja u 10 časova. Takođe, vrijeme provedeno u domu pamtim i što sam se kao veoma mlad čovjek susreo sa nekim drugim običajima i kulturama koje nisam imao priliku upoznati u malom mjestu iz koga sam došao.

U Domu učenika Angelina Kojić-Gina sam prvi put probao zaslađenu palentu

Tako sam u prvoj godini imao cimere Slovake, Hrvate, docimere Mađare, povezane u jedno sa svim svojim različitostima, a što mi je bilo veoma zanimljivo. Nadalje, sjećam se i dječaka i djevojčica iz „stare zgrade“ koji su tu boravili kao djeca bez roditeljskog staranja, te sam sa njima drugu godinu bio u veoma živom kontaktu i bolje ih upoznao jer sam usljed popunjenosti kapaciteta u novom dijelu doma živio sa njima. Sjećam se i tadašnjih bonova za hranu, u obliku kupona, velike trpezarije i posebno zaslađene palente sa kojom sam se prvi put tada sreo, jer se kod mene palenta jede sa sirom i kajmakom, a ne sa šećerom. Od vaspitača se sjećam moje vaspitačice Sonje Pašćan i vaspitača Mikloša Bakoša i njihovog sistematičnog pristupa svakom našem problemu.

U BiH važi pravilo da sve što vidiš dotle brzo dođeš, ali to nije slučaj sa ravnicom

Po čemu pamtite Zrenjanin i koliko se često setite vremena kada ste ovde boravili?

Često se sjetim Zrenjanina. A na njega me podsjete i objave na društvenim mrežama drugara iz Doma i škole. Pamtim ga po mirnoći kojom je odisao. Po Žitnom trgu, po meni uvijek fascinantnoj ravnici koju sam u ljeto prilikom obavljanja ferijalne prakse mogao osjetiti na samom izlazu iz grada. Pamtim ga i po manje lijepim stvarima kao što je Begej koji mi se uvijek činio prljavom i stajaćom vodom. Pamtim ga po „Danima piva“, kao i po zamisli drugara i mene da odemo pješaka iz Zrenjanina do Ečke kod njegove tetke. Jer kod nas odakle smo važi pravilo da sve što vidiš dotle brzo dođeš, što sa ravnicom nije slučaj.

Pamtim ga po Hotelu Vojvodina, „Banana mostu“, Bagljašu, gradskoj pijaci gdje smo mijenjali konvertibilne marke za dinare i kupovali odlične švercovane mađarske salame. A pamtim ga najviše po drugarima, i ljudima mirne naravi, za koje sam na početku bio stereotipni „Bosanac“od koga su posle prepisivali. Pa se eto i izmirismo i sprijateljismo.

Da li dolazite u Zrenjanin i koliko često?

Dolazim, ali veoma rijetko. Uglavnom u posjetu i za događaje vezane za rodbinu koju tamo imam.

Da li Vam i šta nedostajte, a što je iz perioda kada ste bili učenik u školi u Zrenjaninu?

To je teško reći sa ove vremenske distance i životnog iskustva. Ipak je prošlo šesnaest godina od mog zadnjeg boravka tamo. Ali bih mogao kao jednu od stvari koja mi je ostala urezana izdvojiti ljude, upoznavanje novih, različitih kultura, vjera, običaja, načina razmišljanja i slično.

Tuge, radosti i interesovanja su u potpunosti iste u Srbiji i u BiH

Koliko Vam je školovanje u Zrenjaninu i boravak u Domu učenika pomogao da pronađete sebe i svoj životni put?

Kao što sam već spomenuo, završio sam za veterinarskog tehničara, a posle toga Pravni fakultet. Tako da što se tiče profesionalnog puta srednjoškolsko obrazovanje nije uticalo umnogome na njegov dalji razvoj. Ali, što se tiče pronalaska sebe, period proveden na školovanju i u Domu mi je veoma pomogao. Najviše u procesu sazrijevanja jer se tu prvi put susrećete sa situacijom da su neke odluke i postupci samo vaši. Da zavise samo od vas, bez ikakve pomoći i uticaja sa strane.

Koliko je život u Bosni i Hercegovini sličan životu u Srbiji?

Veoma sličan, svi smo okupirani istim strepnjama i dilemama običnog čovjeka. Tuge, radosti i interesovanja su u potpunosti iste. Jer, ipak, smo mi gledano sa globalne tačke jedan mikroprostor sa istim ili sličnim mentalitetom bez obzira na određene vjerske, nacionalne i druge kulturološke razlike.

Da li se bavite onim za šta ste se školovali i jesu li Vaša očekivanja ispunjena? Koliko Vam je za zaposlenje značila diploma koju imate?

Ukoliko govorimo o fakultetskom obrazovanju da, bavim se onim za šta sam se školovao, iako je priroda posla specifična i mnogi pravnici neće imati mogućnost da se bave istim. Diploma mi je bila glavni uslov zaposlenja, jer ta vrsta posla zahtijeva upravo diplomu koju imam. Ali bih dodao da mi pomaže i diploma koju sam stekao u srednjoškolskom obrazovanju jer se bavim tumačenjem materije iz oblasti poljoprivrede i veterinarstva, te stoga mnogo lakše shvatam određene procese iz tog domena regulisane pozitivnim zakonskim propisima.

U trenutnoj situaciji zbog pandemije plan za budućnost svakog realnog čoveka se svodi na rečenicu „Samo neka prođe, za posle ćemo lako“

Šta tačno podrazumeva Vaš posao i koliko je teško ispuniti sve što EU traži?

Kao što sam spomenuo zaposlen sam kao diplomirani pravnik u Direkciji za evropske integracije Bosne i Hercegovine, Sektoru za usklađivanje pravnog sistema BiH sa pravnom stečevinom EU, u Odsjeku za poljoprivredu i okoliš. Priroda mog posla se sastoji od pripreme mišljenja i provjere usklađenosti propisa koje pripremaju i donose institucije Bosne i Hercegovine s pravnom stečevinom Evropske unije (acquis).

Što se tiče izazova prilikom ispunjavanja uslova koje traži Evropska unija, oni kao i svaki izazovi traže određenu vrstu ozbiljnog angažmana. Ali smatram da nisu postavljeni kao nemogući i previše strogi, te zahtjevaju samo predan i sistematičan rad.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

S obzirom na trenutnu situaciju koja je usmjerena na borbu čitavog čovječanstva protiv virusa Covid-19 , smatram da bi plan za budućnost svakog realnog čovjeka moga biti sadržan u rečenici: „Samo neka prođe, za posle ćemo lako“.

Da li ste u kontaktu sa nekim ko je u isto vreme kada i Vi živeo u domu?

Slabo, uglavnom se čitava komunikacija svodi na „lajk“ na društvenim mrežama.

Đaci koji se školuju van mesta stanovanja treba da daju šansu Domu učenika

Šta biste poručili onima koji možda ne gledaju blagonaklono na boravak u Domu učenika? Da li ste, možda i Vi u dom došli sa predrasudama, a iz njega izašli sa promenjenim mišljenjem?

Poručio bih im da svakako pokušaju i da daju šansu Domu. Situacija u vezi Doma učenika je pomalo i specifična sa psihološke strane. Prvenstveno zbog činjenice što se dolaskom u njega odvajate od dotadašnjeg načina života, roditelja, prijatelja i rodbine, a tehnički ste još dijete.Tu se srećete možda i po prvi put u životu sa situacijom da nešto sami morate odlučiti, uraditi i snositi posljedice svega toga. Ali svakako bih ga preporučio kao jednu veliku stepenicu u procesu sazrijevanja mladog čovjeka.

Što se tiče drugog dijela pitanja mogu reći da nisam imao nikakve predrasude. Čak štaviše u Dom sam došao sa nekom vrstom pozitivnog uzbuđenja jer sam bio svjestan da je to prva ozbiljna i velika etapa u mom životu. I izašao sam iz njega sa lijepim uspomenama.