Na nezavisnoj i nekomercijalnoj internet stranici Yugopapir.com koja se bavi pronalaženjem, obradom i očuvanjem vrednih članaka iz nekadašnje jugoslovenske i periodične štampe, pronalazimo zanimljiv tekst sa naslovom Kako su Vojvođani postali „lale“?
Ovaj tekst koji je napisao autor Vitomir Sudarski objavljen je u listu Svijet u aprilu 1984. godine. Prenosimo ga u celosti, u njegovom izvornom obliku:
Kako su Vojvođani postali Lale?
Po skverovima, parkovima, baštama i balkonima procvjetale su hiljade lala: žute, crvene, bijele… Ovo lijepo cvijeće, doneseno u naše podneblje u prošlom stoljeću, označuje proljećne dane i ukras je mnogih gradova širom svijeta. Njime se mogu pohvaliti i vojvođanski. Ali i još nečim: u njima lale ne samo da cvjetaju, već i ulicom hode.
U Vojvodini su i ljudi Lale. Nismo čuli da iko na svijetu ima poetičniji nadimak od Vojvođana: kao ime cvijeta…
Zbog čega su i ljudi Lale? Da li u naučnim ustanovama ima dokumenata koji govore o tome? Pitali smo stručne ljude mnogih muzeja.
Vuk je u „Srpskom rječniku“ za riječ „Lale“ zapisao:
„Lale f.pl. ponajviše u pjesmama: Lale i veziri:
Turci braćo, Lale i veziri –
Lale šćau biti Bugarina –
Bude njega Lale i vojvode“.
Sanduk
Po ovome, riječ Lala označava uglednog čovjeka, gazdu domaćina. Da je to, najvjerovatnije, pravo značenje nadimka Lala, upućuje i objašnjenje iz „Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika“, izdatog u Zagrebu 1898-1903. Tu se za riječ Lala kaže da je tursko-perzijskog porijekla i da u tim jezicima znači velikaša, dvoranina.
Dakle, sasvim je vjerovatno da su u tursko vrijeme (od 1552. do 1716. godine) Turci u Banatu, zalazeći u kuće imućnijih srpskih porodica, prizivali domaćina sa Lalo i da je taj naziv među Srbima ostao, odomaćio se, pa su i oni međusobno počeli na ovaj način da se oslovljavaju.
Marija Banski, kustos Vojvođanskog muzeja u Novom Sadu, ukazuje i na drugu mogućnost.
U XVIII vijeku nosili su Srbi pantalone na čijim je nogavicama, u visini džepova, bila izvezena stilizovana ruža. Cvijet lala bio je tada veoma skup, prve lukovice su donošene iz Holandije. Prelazeći u Srbiju, Banaćani su bili tamošnjem stanovništvu zanimljivi zbog svojih ukrašenih pantalona.
Srbijanci su se tada nosili drugačije, imali su takozvane poturlije. Videvši Banaćane sa izvezenim cvijetom, misleći da je to skupocjena lala, prozvali su ih Lalama:
„Eno, dolaze nam Lale“.
Etnolog iz Vršca Milan Milošević ukazuje da je u razgovorima sa posljednjim vršačkim kabaničarem Milanom Janovcem, koji je umro 1957. godine, doznao da su kabanice kočijaša barona Daniela (imao je zamak u Starom Lecu) i barona Bisingena (dvorac u Vlajkovcu) bile ukrašene lalama. Odjeća sa takvim vezovima bila je onovremenska moda. Širila se na mnoge strane i bila je prihvaćena u cijelom Banatu.
Istog je mišljenja i Milivoj Milosavljević, etnolog iz Kikinde.
Kao i arheolog iz Vršca Rastko Rašajski koji ističe da su ukrasi na čakširama Srba u Banatu dio šireg, međunacionalnog kulturnog uticaja.
Kod Mađara, ovakvi ukrasi potiču još iz desetog stoljeća, a možda i ranije, iz vremena seobe naroda. Odomaćili su se i kod Rumuna.
Direktor kikindskog muzeja Milorad Girić ukazuje da se na dijelovima namještaja iz prošlosti, posebno na sanducima za djevojačku spremu, uvijek nalazio poneki ukras, slikan ili rezbaren, u obliku lale.
Očigledno je ovaj cvijet bio u staro vrijeme u velikoj modi. Svakako zbog svojih čudesnih boja i još više zbog rijetkosti i skupoće.
U radu Vere Milutinović „Ornamentisani sanduci u Vojvodini“ navodi se: djevojačke škrinje ukrašene lalama, Nijemci su zvali „die Lade“, što je označavalo upravo: sanduk, kovčeg. Pretpostavlja se da je ime izvedeno od cehovskih lada u kojima su čuvana dokumenta i novac. Isti je izvor prihvaćen i u mađarskom jeziku, uz atribut tulipanos – sanduk ukrašen lalama.
Otkud lale da ukrašavaju namještaj i odjeću Vojvođana?
Vera Milutinović piše da su dvije mogućnosti izvjesne. Prva je da su za vrijeme kolonizacije Panonske ravnice modu donosili stanovnici njemačke i mađarske nacionalnosti iz Evrope. Tako je preko njih prenesena lala kao ukras.
Ali, moguće je i da su kalfe, koje su iz ovih krajeva u XIX vijeku odlazile u razvijenije evropske zemlje, po povratku prenijele modu ukrašavanja iz Evrope.
Radomir Subotić u knjizi „Nasmejana Vojvodina“ izričito kaže da je naziv Lala izveden od riječi zemljak. Tako je zemljak preveden u landsman. Njemačko landsman Srbi su izgovarali kao lačman. Tepajući, lačman je prešao u laća, a laća u Lala!
Vojin Vasilić ističe da su Nijemci, kolonizirajući se u Banatu, čuvši banatski otegnut, razvučen govor imali osjećaj da ljudi ne govore, već tepaju.
Njemački tepanje, kaže se lallen. Govorili su: „oni tepaju“ (sie lallen), pa je za one, koji tako govore rođen nadimak: Lale.
Lala i carica
U Pančevu smo, od istoričarke umjetnosti Milene Vejnović, čuli legendu o Lalama koja traje u narodu i, u nedostatku naučnog objašnjenja, služi istoj svrsi.
Elem, bila jednom neka velika vojnička smotra i na njoj Marija Terezija predavala visoka odličja svojim najboljim pukovima. Dogodilo se da su se njeni ađutanti zabunili u brojanju i carici pripremili jednu medalju manje. To je Marija primijetila tek kada se našla pred srpskim, banatskim pukom, bez medalje u ruci. Šta da u takvoj situaciji učini?
Uradila je najbolje što je mogla: sa svog vrata skinula je zlatan lanac na kome je u vidu privjeska bila učvršćena – lala. Prišla je banatskom oficiru i stavila mu lanac oko vrata.
Na smotri se tako, među mnogim krstovima-odlikovanjima, našla i jedna mala lala-orden.
Ljubomorni na Banaćane, vojnici i oficiri drugih pukova prozvali su tada u pežorativnom smislu, banatske ratnike, zbog medaljona Marije Terezije – Lalama.
Nedavno nam je pisao i Mihajlo D. Pašćan iz sremskog sela Rakovca i prenio sremačku legendu o nastanku naziva Lala.
– Posle junački odbijenih napada turske vojske na granicama Austro-Ugarske, u kojima su veliko junaštvo ispoljili granični pukovi sastavljeni od Srba, Marija Terezija je rešila da krene na put i lično vidi te junake.
Komandantima graničnih pukova Banata, Bačke i Srema naređeno je da odaberu najbolje vojnike, prevezu ih na sremsku stranu i pripreme za smotru.
Za mesto smotre određena je udolica što vijuga od padina Fruške gore do Dunava, koju danas preseca stari put Novi Sad – Beograd u blizini Gladnoša.
Bilo je proleće i lep sunčani nedeljni dan. Marija je iz Petrovaradina došla da izvrši smotru. Očekivali su je uparađeni graničari postrojeni u tri ešalona: banatski, bački i sremski. Komandant združenih ešalona podneo je carici raport uručivši joj i veliki buket lala.
Primivši raport i cveće, Marija je pošla da izvrši smotru. U prvom ešalonu bili su Banaćani. Došavši do njih, počela je da baca lale na graničare govoreći:
„Šta će meni lale? Ovo su moje lale (pokazivala je na Banaćane), ovi junaci brane moju carevinu!“
Posle smotre graničarima su uručena odlikovanja. Tako je ostala priča o lalama, a na mestu smotre postavljen je spomen-kamen sa uklesanim datumom za sećanje na ovaj događaj – piše Pašćan.
Banatska varijanta
On dodaje da su lale bile namijenjene svim graničarima, otud su i svi Vojvođani Lale. Ali, lale su bačene samo na Banaćane, na šta su oni bili i najviše ponosni. Ostali graničari, malo iz ljubomore, prozvali su Banaćane – Lalama.
Marija Terezija je za osobite zasluge darivala graničarima i posjede po Vojvodini. To je u ono vrijeme bila velika čast. Banaćani su i zbog toga ukrašavali cvijetom lale mnoge predmete u svojim domaćinstvima, čak su lalu stavljali i na odjeću.
U banatskoj varijanti legende o lali i Lalama, koju nam je ispričao Miroslav Malbaški iz Zrenjanina, ne pominje se Marija Terezija.
– Car Franja je imao običaj da za svoju telesnu gardu uzima u službu Banaćane, kaže ova legenda. Po nacionalnosti, to nisu bili samo Srbi, već i pripadnici drugih nacionalnosti: Mađari, Rumuni i Slovaci. Svi su oni imali specifično gardijsko obeležje – cvet lale na reveru uniforme.
Nešto slično bilo je i sa drugim vojnim oznakama, najčešće lišćem koje se do današnjih dana održalo u mnogim armijama sveta. Zbog tih i takvih gardijskih oznaka, Banaćani su nazvani Lalama – kaže Malbaški.
Na kraju, obratili smo se dr Petru Vlahoviću, šefu katedre za etnologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Vlahović nas je upozorio da u naučnoj literaturi ima malo podataka o porijeklu naziva Lala.
– Opšte prihvaćeno mišljenje jeste da je naziv nastao u vreme srpskog romantizma, sredinom prošlog veka, na teritoriji sadašnje Vojvodine. U nauci je, takođe, prihvaćena teza da se poreklo nadimka vezuje za ukrase u vidu tulipana na odeći srpske etničke skupine.
Ali zašto baš lala? Zbog njene neobičnosti, lepote, pa i skupoće u ono vreme. Pogrešno je uverenje da su Lale samo Banaćani. Jedino to nisu Sremci. Lale su i Banaćani i Bačvani – kaže dr Vlahović. To je sve do čega smo došli u potrazi za porijeklom naziva Lale. Dakle, Lala ima i u Banatu i u Bačkoj – u Vojvodini.
I drugdje ih ima, ali samo u saksijama. Jer, ne zaboravimo, samo u Vojvodini – Lale su i ljudi i cveće.
Napisao: Vitomir Sudarski, obrada: Yugopapir (Svijet / Sarajevo, april 1984.)
Yugopapir objavljuje tekstove iz časopisa koji su prestali da izlaze (zabavni, muzički i filmski listovi, ženske revije, TV magazini…), a danas se još mogu pronaći na pojedinim tavanima, u podrumima, nažalost čak i na otpadu. Prašnjave stranice se čiste i pregledaju, najzanimljiviji članci se izdvajaju i kompletno digitalizuju. Na taj način, brojni tekstovi osuđeni na nestajanje dobijaju novi život: premijerno se pojavljuju na internetu, a pretraživačima kao što je Google olakšava se posao indeksiranja i pružanja informacija o popularnim i značajnim ličnostima, događajima, fenomenima iz doba SFRJ.
.gif)
.gif)
