„Iz Zrenjanina i rodne kuće u ulici dr Laze Kostića br. 45 iselio sam se krajem 1971. godine, ali i danas, kad god zaželim, osetim u nozdravama miris prerade šećerne repe – kampanje, kako se to u našem kraju oduvek zvalo…A, kako i ne bi, kada se od 27.septembra 1911. godine, na kraju naše ulice, a tristotina metara od kuće, vije dim iz odžaka Šećerane (12. septembra 1910. godine. u Budimpešti je osnovano preduzeće „Južnomađarska fabrika šećera A.D” sa osnivačkim kapitalom, koji su obezbedile Mađarska ekonomska banka i Lender banka iz Beča)…“
O Šećerani smo uvek svi znali sve – i kada se primaju „sezonci”, i kada počinje da se „vuče šećerna repa”, i kada se pali krečna peć, i kada počinje prerada šećerne repe, i kada počinje koja od tri smene, i ko je direktor, i ko ober – mašinista… Na stotinak metara od glavnog ulaza u Šećeranu bila je instalirana prva rampa, a druga na svega desetak metara od ulaza u “šećeransko carstvo” (rampa je bila metalna, crveno-belo obojena), a rampu su dizali i spuštali dežurni radnici…
Od prve rampe, pa narednih 500 metara, kolovoz je bio izrađen od klinker-opeke smeđe boje (mi smo tu vrstu opeke nazivali, jednostavno – keramit), a omeđivali su ga okviri od jače zeleno obojene žice zategnute na pedesetak centimetara visokim metalnim stubovima, takođe obojenih zelenom masnom bojem. Pomenuti okviri su bili ispunjeni kao kreč belim morskim šljunkom, ko zna odakle donetim, a u određenom poretku iza njih su se uzdizala moćna stabla divljeg kestena…
U prvi mrak, duž kolovoza od keramita, palili su se električni kandelabri, a rampe su se dizale samo službenim kolima i najavljenim poslovnim partnerima, dok je subotom i nedeljom bio slobodnije režim, pošto je u prednjem delu šećeranskog kruga uspešno radila „Kantina” – elitni ugostiteljski objekat, koji je godinama sa velikim umećem vodio gospodin Toša Ercegan…
Da vrapci i ostale ptice ne bi prljale kolovoz, koji se leti redovno prao mlazevima vode iz vatrogasne cisterne, takođe vlasništva Šećerane, njime je po ceo dan šetao po jedan radnik na smenu i pucao velikim čikoškim bičem ispletenim od šest kandžija, sa švigarom od kudeljnih vlakana na kraju. Keramitom su se predveče šetale na desetine građana iz svih delova Petrovgrada, a deca su se bezbedno jurcala duž celo puta, jer je uveče bio zabranjen svaki saobraćaj od “Kantine” pa do kafane Vide Lenhart, na uglu Vardarske ulice i Ečanskog druma…
Posle rata, dolaskom nove vlasti, iz godine u godinu, gubio se šarm šećeranskog šetališta – prvo su nestale rampe, pa žičana ograda i beli šljunak, klinker-opeke su se lomile pod teškim kamionima i traktorima, zauvek je nestao otmeni izgled okoliša Šećerane!?…
Najvažnija ličnost u Šećerani pre Drugog svetskog rata bio je gospodin Viktor Elek, suvlasnik i direktor ove „slatke” fabrike, koga su u grad vozili livrejisani kočijaši na prekrasnom paradnom fijakeru leti, a saonicama zimi koje su složno i s lakoćom vukli par plemenitih polukrvih engleskih konja. Elek je raspolagao i liksuznim automobilom, koji je s umetničkom veštinom vozio majstor Kurc (njegov sin Feri je bio košarkaški prvoligaš i reprezentativac, poznanik od mladosti)… Nikada ga nismo videli da peške prolazi pored naše kuće.
A samo nekoliko dana posle ulaska nemačke soldateske u naš grad, nemački fašisti su ga osudili na smrt i obesili samo zato što je bio Jevrejin…
Inače Elek je posebnu pažnju pokazao za standard svojih najvažnijih majstora i činovnika, koji su stanovali u tipskim zgradama podignutim na spoljnom rubu šećeranske teritorije, koju je opasivala visoka belo obojena žičana ograda – imali su besplatan stan, električnu energiju, određenu količinu koksa, šećera, brašna…i,naravno, nisu nikad štrajkovali…
Među njima su se isticali vrhunski kuvari šećera, kao što su majstori Novotni, Ponižil i drugi koji su još 1911. godine došli sa mašinama iz Češke, a njihov zanat i posao nastavljali su, najčešće njihovi sinovi. Repa se u Šećeranu dopremala pre Drugog svetskog rata seoskim kolima, železnicom i šlepovima Begejom, a kasnije su sve više posao transporta šećerne repe pruzimali traktori i teški kamioni…Do obale Begeja, na kojoj su se uzdizala dva ogromna krana za istovar repe iz šlepova, vodio je industrijski kolosek, a vagone su vukli male lokomotive ili par konja „štajerske” rase…
Naše društvo se leti najčešće kupalo na Begeju nedaleko od kranova, na drvenim talpama sa “korpama” dubine metar i nešto, u kojima su radnice leti prale, a zatim i sušile velike džakove od jute za kristal – šećer…Pošto su se kranovi često kvarili, repu su iz šlepova u vagone tovarili mužljanski kubikaši, koji su gurali specijalno ojačana i proširena ručna kolica uz strme staze načinjene od debelih dasaka (fosni). Bio je to iscpljujući posao , a mi smo ih sa zavišću gledali, kada sednu da užinaju – komad hleba, slanine, luk, paprika, paradjz i „čepuje” se bure od pedeset litara piva, koje kubikaši piju iz krigli…
Molili smo njihovog predranika (bandigazdu) da nam da da guramo kolica iz šlepova, makar prazna, a on nam je mađarskom jeziku, ne jednom, odgovorio: „..Još su vam meka jaja!”…Veći broj „šećeranaca”, kako smo se nazivali, naučio je da pliva zahvaljujući, baš, „korpama” za pranje džakova, a kasnije smo i skakali sa kranova, naravno, ko je znao i smeo!
Nedaleko od naše kuće živela je jedina „paorska” familija u Ulici Pere Dobrinovića, bili su to Mirčovi, ili Potlogini, kako im je špic namen bio. Glava te porodice, čika Obrad, bio je poverenik Šećerane za ceo „Budžak” ( tako se zvao deo Zrenjanina oko stare Žitne pijace, Tomaševačkog groblja i Tuberkoloznog dispanzera, prema Bikarnici), ali i druge krajeve grada – kod njih su ispred kuće stajale dve sejačice za repu, koje su vukla, najmanje po dva konja, pa dve garniture od po tri metalna valjka za pripremu zemljišta za setvu šećerne repe, a u zatvorenom delu „konga” stajalo je, u velikim jutanim džakovima, seme…
On je vodio o svemu evidenciju, a kada krene kampanja, kada zemljoradnici isporuče šećernu repu, dolazili su kod njega po izvesne količine šećera, umesto para. Šećerana je mašine i valjke davala zemljoradnicima besplatno, a cena semena je bila vrlo povoljna, pa nikad nisam čuo da su se paori bunili kod čika Obrada, koji je Drugi svetski rat proveo u nemačkom zarobljeništvu i sedam puta bezuspešno bežao iz ropstva, dok ga nisu oslobodile trupe američke armije i omogućile da dođe kući, na žalost, ozbiljno narušenog zdravlja.
Posebno smo se udvarali dečacima i devojčicama čiji su roditelji radili u Šećerani, jer se nedeljom radilo u dve smene –od 06,00 do 18,00 i od 19,00 do 06,00 časova, jer se dnevnoj smeni, oko 12,00 sati,nosio ručak, pa kad već uđemo u Šećeranu, onda nam radnici natrpaju kantice za jelo još sirovim „štanglama” šećera, pa našoj radosti nema kraja…
Međutim, sa decom radnika Šećerane smo, ipak, bili u svojevrsnom ratu, jer su njih prevozili do grada jednim adaptiranim špediterom sa arnjevima, a zimi velikim saonocama, dok smo mi pešačili dva do tri kilometra, pa smo mi taj špediter i saonice zvali „majmunski kavez”, što je izazivalo među nama ozboljne verbalne sukobe, pa i tuče, ali se sve brzo smirivalo do neke nove prilike!
Za Šećeranu me veže još jedna draga i interesantna uspomena: pred sam rat, tata kupi sjajan muški bicikl marke „dijamant” (platio ga je 10.000 dinara), no čim su nas nemački fašisti okupirali, rekvirirali su nam taj novi bicikl za potrebe Vermahta (nemačke vojske)…
Posle četiri godine, 2.oktobra 1944. godine, jedinice Crvene armije su oslobodile Zrenjanin, a ja sam već sutradan, sa još dvojicom drugova i desetak crvenoarmejaca, bio u magazinu za sušene rezance, koji je bio krcat oružjem i drugim vojnim materijalom… Prvo sam osposobio jedan odličan vojni bicikl za vožnju, napumpao gume, opasao široki kožni kaiš sa „parabelumom” u velikoj crnoj futroli, a preko grudi obesio „šmajser” sa dva šaržera punih metaka i tako „okićen” stignem kući.
Tata me grdi i moli da se svega toga ratosiljam, ali ja ni da čijem, naročito mi je bilo žao bicikla (to je naknada za onaj naš „dijamant” mislio sam ja), no neko me je iz Rejonskog štaba video i navale na tatu da se sve što sam doneo iz vojnog magazina vrati!… Prvo su mi uzeli bicikl, pa „šmajser”, a „parabelum” sam danju krio u drveniku, a predveče šenlučio sa drugarima u „jamurama”, sve dok nove vlasti nisu zapretile tati da će krivično odgovarati, ako ne vratim pištolj. Naravno – vratio sam ga plačući od besa!
Prošlo je eto, trideset godina otkad ne gledam krovove Šećerane iz dvorišta rodne kuće, ali svakog trenutka mogu da u nozrvama ostim miris – k a m p a nj e!…
napisao: Nićifor Todorović (Priča iz knjige „CINKARENJE PROŠLOSTI” izdavač „Media 2001” Novi Sad, 2003. god.)
Izvor: časopis „Zavičajac”, broj 30, avgust 2011.
(www.zrenjaninskizavicajac.com)
Društvo zavičajaca Zrenjanina je nevladina, nestranačka, dobrovoljna i neprofitna organizacija osnovana na neodređeno vreme radi ostvarivanja ciljeva u oblasti očuvanja kulture, istorije, tradicije i svih drugih vrednosti Zrenjanina i okoline.