Zorica Mašić (devojačko Gardinovački), rukometni sudija iz Zrenjanina, bila je svojevremeno jedna od veoma retkih žena koja se bavila ovim pozivom. Nedavno je naš portal pisao i o fudbalskom sudiji Radmili Momčilović kao jednoj od retkih žena sudija u fudbalu, pa i u rukometu nije mnogo drugačije. Kako su godine prolazile, a EHF insistirao na rodnoj ravnopravnosti tako se i svest publike menjala pa su žene postale uobičajene i opšteprihvaćene kada je deljenje pravde u pitanju. Međutim kada je Zorica počinjala da se bavi tim pozivom to nije bilo baš tako, trebalo je mnogo hrabrosti i odvažnosti pa se upustiti u «mušku» igru. Moji počeci vezani su za Rukometni klub «Lehel» iz Mužlje. Prvi koji me je uopšte upoznao sa sudijskom organizacijom je Miki Balić, moj tadašnji trener, a moja prva koleginica sa kojom sam sudila je bila Gabrijela Nađabonji. U početku sudijske karijere pomagali su mi Dušan Marjanović, Laza Caran, Miloš Vuletić, Ivica Grubački, Željko Lazić, Miroslav Rikalo, Branislav Vorgić, Dragan Basta i mnogi drugi, a ne bih da nekog izostavim jer svi su oni zaslužni za moje mesto gde se nalazim danas. Mogu da kažem da nije bilo nimalo lako započeti kao žena karijeru sudije. Sredinom osamdesetih ondašnja Jugoslavija imala je izuzetno jaku rukometnu ligu, žena sudija dotada jednostavno nije postojala. U samom početku sudila sam u mix paru, dakle ja i muški kolega. Morala sam mnogo utakmica da odsudim, a morala sam i mnogo njih da odgledam, što mislim da je možda i važnije da bi se što kvalitetnije naučilo suđenje, jer «odozgo» sa tribina se bolje i više vidi. Na samom terenu, naravno nemaš takav pregled i teže ti je da u trenutku pravilno odreaguješ, kao mlad i neiskusan sudija. Pre nego je počela da sudi Zorica je bila i uspešan radio amater, odličan je šahista, a oprobala se i u odbojci i fudbalu.Nakon određenog broja godina suđenja, publika me je prihvatila kao sudiju, prepoznavala je moj stil, vrlo retko, praktično nikad nisam imala ispade bilo igrača bilo publike zbog toga što sam žensko. Jedna takva situacija koja mi pada napamet više je simpatična nego ružna. Naime posle dosuđenog faula, prišao mi je trener ekipe i dobacio «Ma, šta ti tu meni sviraš neki faul, garant kod kuće imaš dva prsta prašine!»
Jedno od prvih velikih takmičenja koja je sudila bilo je Svetsko prvenstvo za rukometašice u Norveškoj. Umesto dve utakmice, koliko je bilo u planu da sude, svojim odličnim nastupima ona i njena koleginica Branka Marić dobile su da sude 6 utakmica, a kao kruna tog prvenstva sudile su utakmicu za treće mesto.
Tada su i izborile pravo da sude na Olimpijadi u Sidneyu, što je bilo prvi put u istoriji Svetske rukometne federacije da na Olimpijadu pošalje ženski sudijski par. Uspeh je tim veći kada se uzme u obzir da su to izborile u konkurenciji sa još 6 ženskih sudijskih parova. Zorica nam otkriva i da kao sudija mora da trenira svih 365 dana u godini da bi bila u vrhunskoj formi. Sigurna sam da sam često u boljoj kondiciji od nekih igrača na terenu – dodaje ona. Nako Sidneya je usledila sjajna decenija u kojoj su Mašićeva i Marićeva sudile sva najveća rukometna takmičenja uključujući Olimpijske igre u Atini 2004, sva Evropska i Svetska prvenstva za seniore i tako sve do 2008. i Evropskog prvenstva u Makedoniji. Da bi nabrojala sva juniorska takmičenja kao i značajne utakmice domaćeg i stranih prvenstava trebalo bi joj malo više vremena, a nama više prostora. Sudila sam i nekoliko polufinala i finala kupa EHF i Challenge kupa. Branka i ja smo svakim svojim nastupom opravdale poverenje IHF ili EHF, to tvrdim, a valjda su nam zato često dodeljivali «vruće krompire», utakmice koje ni mnoge muške kolege se nisu usuđivale da prihvate. Tako smo i u domaćem prvenstvu odsudile mnogo derbija, Partizana, Zvezde ili svojevremeno i Lovćena. Međutim nikada na bilo koju utakmicu nisam istrčala sa tremom, naprotiv, radujem se svakom izlasku na teren, kao što se igrači raduju postignutom golu. Znam da sudim pošteno, verujem u sebe i svoju koleginicu, pa me nikakve druge nazovi vanrukometne teme ne mogu izbaciti iz koloseka – kaže nam naša sugrađanka poznata po temperantu, energiji ali i uvek nasmejanom licu. Nju naime možemo sresti na tribinama Medisona ili Nove hale kad joj obaveze to dozvole ali nažalost po nas samo u ulozi gledaoca. Zauzetost međunarodnim obavezama joj ne dozvoljava da je i na našem terenu vidimo u ulozi delioca pravde, barem zasada. I pored toga što sam ostvarila sve svoje želje u sudijskom poslu, bila na svim takmičenjima na kojima jedan sudija može da bude, ostvarila svoje želje i što se tiče porodice i danas nalazim motiva da se dokazujem u svom pozivu i radim ga nesmanjenim entuzijazmom.
Nisam se mnogo pokolebala ni 2009. kada su mene i Branku Marić nepravedno skinuli sa liste IHF, navodno zbog godina. Jeste da nepravda boli ali evo nas i danas sudimo po Evropi i mnogim zemljama sveta. Naš rad mnogi cene i poštuju i zato često dobijamo pozive da sudimo. Zahvaljujući mom pozivu proputovala sam bukvalno ceo svet uzduž i popreko, a u najlepšim uspomenama su mi Island i Japan. Na Islandu sam sudila jednu od kvalifikacionih utakmica za Evropsko prvenstvo ali predeli koje sam tamo posetila i koji više podsećaju na Mars nego na našu planetu zauvek su mi se urezali u pamćenje. Često smo bile pozivane da sudimo finala prvenstava raznih zemalja, pa smo se tako našle i finalu japanskog prvenstva za muškarce i polufinala za žene. Boravak u Tokiju i susret sa princezom te zemlje takođe je događaj koji se dešava jednom u životu. Mislim da ćemo i mi našim japanskim domaćinima ostati u sećanju jer se upravo njihova princeza van svih protokola i na njihovo zaprepeštenje ne jednom nego triputa rukovala sa nama. Možda vam to ne zvuči kao bog zna šta ali Japancima koji izuzetno drže do tradicije i koji su dosta stegnuti po mnogim pitanjima to je bio izuzetan događaj. Ovom prilikom nećemo otkrivati Zoricine godine, tek da spomenemo da ima pravo da sudi još 7 godina, a tada po sili administracije moraće da se opredeli za nešto drugo. Radost i energija sa kojom obavlja sadašnji posao uverava nas da će još dugo biti oko rukometnih terena.