- FESTIVAL POZORIŠTA VOJVoDINE
DAN ŠESTI. ČETVRTAK, 18. APRIL , 2019.
Izmenjeni Tartif u „vunenim“ vremenima
Autorski projekat Igora Vuka Torbice „TARTIF“, po motivima originalne Molijerove drame
Autor i reditelj: Igor Vuk Torbica
Scenografija; Andreja Rondović; Kostimi: Jelisaveta Tatić Čuturilo; kompozitor: Vladan Pejković
Produkcija: Narodno pozorište Sombor i Srpsko narodno pozorište Novi sad
U Molijerovom vremenu, u dubini sedamnaestog veka, kada je visoko društvo bilo posebno razvratno, klasicisti se u svojim komedijama zalažu za moralnu književnost – ona mora hvaliti vrlinu, a osuđivati mane i poroke. Molijer pravim imenom Žan Batist Poklen, ingeniozni komediograf, snagom svog talenta dramska dela formira u modalitetima koji prevazilaze žanrovske odrednice, dajući u komedijama savršeno preciznu analizu socio-patologije svog vremena. Njegovi likovi, situacije, društveni odnosi, poroci i vrline, protokom epoha od „arhetipova“ postaju večiti prototipovi. Izvođenjem na scenama sveta kroz vekove, Molijerovo delo važi kao etalon ismevanja društvenog i religioznog licemerja.
Molijerov „Tartif“, je, međutim, doživljavao i različita tumačenja i interpretacije, ali je ostajao u biti dramski komad koji je mnogo više od leporekog, dobro skrojenog komediografskog zapisa. U taj su siže mnogobrojni autori docnije učitavali svakojake aluzije i pokušavali da ga „osavremene“. Činjeno je to sa različitim (ne)uspehom.
U verziji Igora Vuka Torbice taj Molijerov lik, kao i celokupan komad, doživljavaju znatne unutrašnje, strukturne izmene, ali ne kao bukvalne preinake, već je u pitanja relaksacija klasične dramske forme. Govor je u najvećoj meri osavremenjen, u dobroj meri je napušten Molijerov dijalog u stihu, koji bi u novim scenskim okolnostima delovao anahrono i postao prepreka na putu do gledaoca. Dok se Tartifove dvolične karakteristike uvećavaju, zgušnjavaju i, logično, pretvaraju u manipulativnost. Čime je plastično prikazan način na koji funkcionišu i dobar deo savremenog društva. Što bi značilo – i naše?
Somborsko/novosadska predstava je bazirana na kritici ličnih/porodičnih odnosa, što se na metaforičkom planu širi na društvenu sferu jer kroz raskrinkavanje porodične truleži pozorište otkriva genezu urušavanja sistema koji vlada društvom. Torbica to postiže na veoma estetizovan način, sasvim diskretno, ali nedvosmisleno. Iz njegovog „Tarifa“ se jasno vidi da su popustljiv moral i olako pristajanje na ucene, uslovljavanja i podmićivanja, znači svakojaki oblici svakodnevnog licemerja, preduslovi za društvenu manipulaciju i pojavu malih i velikih manipulatora. Zanemarujući činjenicu da je Molijerov Tartif bogomoljac, jer ta vrsta religioznih motivima u ovom trenutku u našem društvu nema tako upadljiv značaj, Torbica njegovu patogenost izvodi iz genetske sklonosti manipulaciji, čemu, na samom kraju dodaje i „kolaboraciju“ sa upravljačima društva. Sa ovim postupcima, intervencijama na originalnom tekstu, Tartif nam je značenjski i stilski približen. Do bolne prepoznatljivosti.
Najveća promena u odnosu na klasično izvođenje ovog dela je to što je publika od prvog momenta uvučena u kućnu/porodičnu tragikomediju. Prostor i odnose koji postaju Tartifovo poprište, a prete i da budu „zarobljenici i vlasništvo“. Delovalo je uverljivo kao da posmatramo svoju kuću koju neko silom okupira. Neko sa licem koje je zapravo maska opakog identiteta. Koji je prividno dobar, osećajan, brižan. Kad se pokaže pravo lice tog licemera, Tartifa, kad se shvati da se njegova maska preslikala na lica mnogih, pa i samog Moćnika, koji, na kraju hapsi Tartifa0 a zapravo ga spašava, nikome više stvarno nije do smeha i šala.
Poverivši Dorini ulogu rezonera/tumača/komentatora, koju vrlo koncentrisano a istovremeno rastreseno i prividno ležerno, izvrsno igra Hana Selimović, koja publiku uključuje i vodi kroz predstavu, dok istovremeno u Orgonovoj kući vodi bunu i pobunu protiv Tartifa, reditelj/koautor Torbica inteligentno uvodi publiku u porodične okolnosti, skraćuje neophodne eksplikacije ali istovremeno od nje (publike) stvara (sa)učesnika. Do kraja će svi razumeti da nije vreme za smeh! Tartif se ispostavlja kao vrlo ozbiljna pretnja, opasnija od hipokrizije, gotovo demon. On se ne pojavljuje iznenada i ne rešava ništa, sem što isijava vlastitu bedu otkrivajući i indukujući ružna lica svih koje dodirne.
Vrlo dijabolično deluje scena koja prethodi samom kraju predstave. Ukazuje na lice i naličje manipulacija, složenost odnosa između prevaranta i prevarenih. Dešava se prizor, tragično/ironičan, skoro lirski/patetičan – kada likovi horski pevaju pesmu Bitlsa „Let it Be“, predvođeni Tartifom. Kao da u tom trenutku svi učesnici pevuše pesmu opšteg poraza.
Ovaj „Tartif“, zapravo autorski projekat Igora Vuka Torbice, po motivima Molijerove drame, koprodukcija Srpskog narodnog pozorišta, Novi Sad i Narodnog pozorišta Sombor, jeste obrazac kako se klasika može pročitavati iz našeg vremena. Menjati i dopunjavati sintaksom i oblicima savremenih izvođačkih praksi. A da se klasik piritom sasvim lagodno oseća! Na taj način je Igor Vuk Torbica, u punom sadejstvu sa ostalim artističkim saradnicima, uspeo da ostvari „Tartifa“ našeg vremena u punom formatu.
Ceo ansambl je bio posvećen igri. Koja se realizovala uverljivo i precizno. Sve vreme zasnovana na krhkoj granici između ironije i tragedije. Sa povremenim bljeskovima komedije. Pored pomenute Hane Selimović nametnuo se, premda „startuje“ sa zadrškom, Saša Torlaković, suveren kao Tartif, prikriveni manipulant, lažov kome se veruje. I ostali: Tijana Marković (Elmira), Biljana Keskenović (Gospođa Pernel), Marko Marković (Kleant), Marko Savić (Damis), Danica Grubački (Marijana), Ninoslav Đorđević (Orgon), Dušan Vukašinović (Valer), Saša Torlaković (Tartif), Milorad Kapor (Sudski izvršitelj 1), Dragana Šuša (Sudski izvršitelj 2) – u punom sjaju su pokazali da bez glumaca nema i važnog pozorišnog čina.
U skladu sa autorskom vizijom Igora Vuka Torbice, scenografiju je osmislio Andreja Rondović, a kostime zamislila Jelisaveta Tatić Čuturilo. Svako u svom domenu, profesionalno, funkcionalno i nadahnuto. Kakva je i muzika Vladimira Pejkovića.
Zoran Slavić, književnik i publicista